Čim je saznao za grupisanje turske vojske oko Podgorice, vladika Danilo je pozvao crnogorske glavare na dogovor. Glavari su usvojili Vladičin predlog da se brani Cetinje; isto tako usvojili su plan odbrane.

                Po Vladičinom planu predviđeno je da se posjedne odbrambeni položaj oko izvornog dijela rječice Vlahinje i brda Prznik i Vranjina. Za doček tako velike i dobro opremljene vojske, Crnogorci su imali oko 7000 ljudi, to jest osam puta manje nego Turci. S obzirom da su se Turci ulogorili na rječici Vlahinji i tu se zadržali skoro tri dana, ne pokušavajuci pokret naprijed, čak ni radi izviđanja; to je vladici Danilu bilo vrlo sumnjivo i zapitao se što to znači. Očekuju li Turci neko pojačanje tu ili sadejstvo neke kolone iz nekog drugog pravca. Zbog toga on se riješio da iznenada napadne prije rasvita zore, kako bi ih zatekao na spavanju. Bunovni Turci počeli su da daju otpor; ali, u zabuni, medjusobno su se ubijali. U tom metežu munjevito udare obje krilne kolone na turske bokove. Turci su se okretali kao u vrzinom kolu. Iznenađeni i zbunjeni Turci bježali su na sve strane. Mnogi nijesu potrefili da bježe nazad, nego su bježali u šume i nalijetali na litice bez prolaza, a Crnogorci su ih nemilosrdno satirali. Ova strašna bitka u mješavini trajala je oko pet časova, otprilike od četiri sata izjutra pa do devet sati prije podne.

                   Turski leševi ležali su na bojištu kao lazina (posječena suma). Zbog toga sto su ovdje carevi vojnici ležali kao laziina, prostor na kome se odigrala bitka nazvan je Carev Laz.

                   U bici na Carevom Lazu je poginulo oko 3000 Turaka, dok je crnogorskoj strani bilo 300 poginulih. Među poginulima je bio i komandant desne kolone Janko Đuraškovic. Vladika Danilo je teško bio ranjen u grudi.