O KARAKTEROLOGIJI STARIH CRNOGORACA

SVE DO KRAJA POSLJEDNJEG RATA, do 1945. godine, Crnogorci su bili u prilici da ratuju, i to uvijek protiv nadmoćnijeg neprijatelja koji je stalno nasrtao na Crnu Goru "kao da krije u sebi sva blaga svjetska". Sve brojne nevolje i stradanja crnogorskog naroda prelamale su se i preko napaćenog naroda ovoga kraja, koji je, ako je nekad živio u miru, morao uvijek biti spreman - očekujući novi rat. "Čućete od njega (Crnogorca) svake zime o nekom ratu s proljeća, a svakog ljeta o nekim pripremama za rat s jeseni", - kaže Simo Šobajić u svojoj knjizi o Crnogorcima.⁷⁹    

Te stalne neprijateljske nasrtaje na malenu Crnu Goru lijepo je opjevao cetinjski pjesnik Aleksandar - Leso Ivanović (1911-1965) u pjesmi "Pohodi na Crnu Goru", u kojoj, pored ostalog , stoji:

"Kakvo li blago tražiše u tebi, najmilija,

s vojskama silnim i flotama ratnih lađa,

kad je sloboda bila jedino što kam tvoj rađa

a junaštvo jedina industrija?

.   .   .   .   .   .   .   .   .   .   .   .   .   .   .   .   .  .   .  .

Pa zašto nasrtahu bijesni na tvoja vrata

kao da kriješ u sebi sva blaga svjetska

i sve rudnike suha zlata,

ti-siromašnice moja slovenska".⁸⁰

Zaista, zašto nasrtahu na nju, kad je jedino što su imali da uzmu bila - sloboda, a nju su samo privremeno i prividno mogli da uzmu, i da je ubrzo vrate - i plate.

O Crnogorcima je u Evropi dugo vladalo mišljenje da znaju samo da ratuju, i često su smatrani gotovo poludivljim narodom. Međutim, strani posjetioci koji su od početka 19. vijeka, pješki ili na konju putovali po Crnoj Gori, dosta objektivno prenose svoje utiske i razbijaju takvo mišljenje o ovom narodu. Jedan od njih Viala de Somijer, pukovnik francuske vojske, komandant Kotora i graničnig sektora prema Crnoj Gori u vrijeme francuske okupacije Boke Kotorske, koji je pješki putovao Crnom Gorom, i 1810. godine napisao knjigu "Istorijski i politički put u Crnu Goru". On u tom dosta obimnom djelu, na jednom mjestu piše:"Pošto ste razdražili vi sami ovaj narod nasilnim i dželatskim postupcima vi ga optužujete za divljaštvo. Kad ovaj narod ne dozvoljava da ga vaši vojnici kolju, kad se odupre krađi i pljački vaših (...) agenata, onda je to divlji narod!

Što je kod ovoga naroda neobično? Kad su ugrozili njegov opstanak, on se stavio na opreznost. Kad su ga napali  on se branio. U tome nema ničega neobičnog. Naprotiv, sasvim je u skladu sa razumom! A što rade drugi narodi u ovakvim slučajevima? Što smo mi sami radili? Što bismo i ubuduće radili? ... Bolje bi bilo da se divimo,  da na svakom mjestu razvijamo plemenita osjećanja za odbranu svoje nezavisnosti! Ne osuđujmo nego naprotiv podržavajmo herojsku odanost Crnogoraca borbi protiv neprijatelja slobode!".⁸¹  

Da su Crnogorci sve na svijetu podređivali slobodi - svjedoči mnogo primjera iz naše istorije. Od mnogo zastrašujućih ultimatuma, pred kojima bi podale i mnogo moćnije države, i isto toliko prkosnih odgovora, navodima samo dva.

Na ultimatum velikog turskog osvajača -  sultana Mustafe, "obladatelja od dva dijela svijeta i od dva mora", koji je Crnogorcima prijetio potpunim istrijebljenjem ako ne prihvate predaju, uslijedio je takođe prijeteći odgovor "od nas vladike i guvernadura, vojvodah i serdarah, iz dogovora i jednokupnog glasa, svega sabora černogorskog i brdskog". Oni kažu: "I priđe ste prijetili i dohodili, a mi čekamo na svoju zemlju, neka naša zemlja našu krv i popije. I vama ćemo, nad u boga, ućerat pamet u glavu, kao što smo mnogim pašama i vezirima. Jer, mi nijesmo ni do sada o ničijoj milosti živjeli, nego vazda, od pamtivijeka, o svojoj muci i pušci. Nijesmo mi dužnici no se nama duguje... Dođite da vi studen kami damo i živi oganj iz pušakah, vama i vašoj sili, ako bog da, i čekamo vas i noću i danju. I više od nas pisanja nema".^81a

Kada je zloglasni Omer-paša Latas 1853. godine sa 60.000 hiljada Turaka sa svih strana opkolio Crnu Goru (od Bara, Crmnice, Zete, Nikšića, i Trebinja), poslao je pismo knjazu Danilu na Cetinje, kojim ga poziva na predaju. "Zar ne vidiš vlaški poglavice", pisao je paša, "da sam te obkolio sa svih strana, pa mi nemoš umaći ni da krila imaš. Uhvaćen si kao u mišolovci. Dođi mi sa glavarima pod šator i ne oklijevaj, jer ukoliko prije dođeš utoliko ćeš biti miliji Alahu i padišahu". Ne oklijevajući i pozivajući ga na megdan, knjaz Danilo mu otpisa: "Dođi Alahov slavodobitniče, jerbo nećeš biti pošten čovjek ako ne dođeš. Moj narod već nekoliko vjekova ratuje protiv tvoga padišaha i nikada ne sagnu šiju kao jagnje da ga turske sablje sijeku. Dođi ili mi kaži đe si sa svojom vojskom - da ja dođem s mojom k tebi, pa da ja i ti malo da se obidemo, a poslije naše vojske neka čine što oće".⁸²

Komentar bi, naravno, bio suvišan jer ovi primjeri najrečitije govore koliko je ovaj narod prezirao smrt u prilikama kada se moralo birati između života i slobode. Kad je slobodu trebalo braniti  - za Crnogorca nije bilo dvojbe. Odlazio je u rat kao po svetoj zapovijesti, i nije iz tih pohoda tražio ništa do golu slobodu, a vječno je bio u prilici da je brani na život i smrt, i da je sa mnogo krvi plaća.

O čemu god se razgovaralo, Crnogorac je morao pomenuti rat - nije bilo teme za rezgovor koju nije povezao s ratom. Jer, on se borio praktično od kad stane na noge do potonje ure: borio se za hleb, za opstanak, borio se za slobodu - s puškom u ruci provodio je čitav život. S takvim mentalitetom i navikama ušao je u novo doba. o tome govori i jedna anegdota iz našeg kraja.

Neđe oko 1930. godine u jednu školu u Katunskoj nahiji dođe školski nadzornik (inspektor) da provjeri znanje učenika, i da ocijeni rad učitelja. Od učenika kojeg je izveo pred tablu zatraži da pokaže đe je Kosovo (tada se o kosovskom boju i kosovskoj tragediji mnogo učilo). Nespreman i zbunjen dječak stavi ruku na dio karte đe je bilo označeno Cetinje s oklinom. "Je li te to učitelj naučio?", zajedljivo upita nadzornik. "jesam, jesam", odvažno upade učitelj, "ovđe je svaka rupa Kosovo!"  

Kod Crnogoraca se junaštvo smatra kao osobina bez koje se ne može zamisliti dobar glas u selu i plemenu. Pod pojmom "dobar čovjek" uvijek se podrazumijeva: dobar (human) čovjek i dobar junak. Izgradili su i posebnu filozofiju morala - takozvani zakon čojstva, čiji principi ne podnose razliku između riječi i djela, i zahtijevaju veliko odricanje i žrtvovanje za drugoga. U narodu se razvio kult junaka "kućića" i "odžakovića", a nasuprot tome su "tanjevići" i "nemrčipuške" i slično, kako su nazivani oni koji nijesu valjano izvršavali ratničke obaveze.⁸³ Uobičajene su i precizne izjave kao "dobar čovjek i dobar junak", "dobar junak", "bolji junak nego čovjek"  i tako dalje, tako da su svi, ne samo u selu nego i u plemenu znali ko koju ocjenu zaslužuje. Važilo je pravilo da nijesi onakav - kao što misliš da jesi, već onakav kakv ti kažu da jesi, a to znači da je "sud naroda" bio apsolutno mjerodavan.

U Crnoj Gori je još i danas rasprostranjen  običaj lelekanja nad pokojnikom. Kroz lelek, kao vrstu govora, ističu se moralne i ratničke vrline, a lelekanje se cijeni po tome koliko su dobro odmjerene riječi prema zaslugama. "Onaj ko poslije fizičke smrti zasluži ocjenu da je živio kao čovjek, on je u stvari opravdao razloge zbog kojih je došao na ovaj svijet", - kaže Slobodan Tomović.⁸⁴ Najveća je mana bila kad se nekome nije imalo što reć "na onu uru".

Kod tako čvrsto izgrađenih kriterijuma, veoma je jačao ugled onih koji su bili u stanju da izdrže sud naroda. Svi su se trudili da se po nečem dobrom pominju i upamte, a to se najbrže postizalo puškom. Inače , ljudi su dobar glas u plemenu smatrali kao najveći kapital koji mogu ostaviti potomstvu. Oni koji bi moralno posrnuli na tom teškom putu, nanosili bi ljagu ne samo sebi nego i bratstvu i plemenu. Zato su majke, kad bi im sinovi odlazili u rat, često govorile: "Ajde sine, ako ne bio junak otud mi živ ne dolazio!".

Kada se govori o moralu, o čojstvu i junaštvu starih Crnogoraca, koje je imalo punu izražajnost u ovim krajevima, mora se imati u vidu, da se od starih vremena  - mnogo čega izmijenilo. Čim je počelo politiziranje masa, modernizovanje i varošenje; čim su se ukazale mogućnosti za sticanje bogatstva i prodrli "strani" uticaji - naglo su se počela mijenjati i shvatanja i ponašanja. Te nagle promjene imale su kasnije - u 20. vijeku - kobne posljedice na ovaj politički neiskusan seoski elemenat. Takve posljedice počele su se osjećati već početkom ovoga vijeka, da bi se naročito ispoljile od 1918. godine naovamo. To je uzrokovalo eroziju staroga morala što se drastično ispoljilo i u posljednjem ratu 1941-1945. godine.

No, one visoke moralne karakteristike, svojstvene većini ovih ljudi, uvijek su na kraju trijumfovale, iako i uz mnogo napora, pa slobodoumni duh živi u njima kao nešto što se smatra sastavnim dijelom prirode čovjekove.

One glavne osobine koje su karakterisale Crnogorce bile su svojstvene i Bjelicama, iako, naravno, svako pleme ima i svojih osobenosti. Za njih Simo Šobajić, na jednom mjestu kaže: "Bjelici (su) povučeni i skromni".⁸⁵  Oni zaista i jesu skromni - njima nikada nije bila svojstvena velika buka i galama, hvaljenje i samohvalisanje; nijesu se previše utrkivali za glavarstvom - ali su zato uvijek važili kao pleme čvrstih i sigurnih ratnika, beskompromisnih i istrajnih kada se trebalo žrtvovati.