O VUKU LJEŠEVOSTUPCU

NAJSTARIJI PREDAK POPIVODA, o kome se predanje prenosi s koljena na koljeno, i koji se pominje u pisanim izvorima, jeste Vuk Lješevostupac. Pravo ime mu je bilo - Vukosav. I danas u ataru sela Lješeva Stupa postoji zemljište sa kućištem, koje se zove Vukosavljeve Doline. Prvi pisani pomen Vuka Lješevostupca potiče iz Njegoševog "Ogledala srpskog" i "Gorskog vijenca" - iz 1846, odnosno 1847. godine. U "Ogledalu srpskom" u pjesmi  VII "Udar na Vuka Mandušića 1713. god.", u kojoj je opisano gonjenje pljačkaške turske vojske od Meoca Cuckih do rijeke Zete, nalaze se stihovi:

"Viđi Vuka iz Lješeva Stupa!

dockan bješe Vuče dolazio

pa u Turke juriš učinio

i na Zetu ubio Turčina;

i na tome boja razdvojiše".⁴²

           U "Gorskom vijencu" Vuk Lješevostupac je takođe jedna od opjevanih ličnosti. Kao što je poznato, predmet ovoga djela je istraga poturica u Crnoj Gori, i smatra se da su sva lica "Gorskog vijenca" istorijske ličnosti jedino se to ne može tvrditi za jednu od najznačajnijih ličnosti - Igumana Stefana,⁴³ odlomak iz "Gorskog vijenca" u kojem se pominje Vuk Lješevostupac glasi:

         VOJVODA BATRIĆ

"Danu, Vuče iz Lješeva Stupa,

uzmi gusle da nas razgovoriš;

kad je dobro neka je i bolje."

VUK LJEŠEVOSTUPAC (poje)

"Čevo ravno gnijezdo junačko,

a krvavo ljudsko razbojište,

mnoge li si vojske zapamtilo,

mnoge li si majke ojadilo!

ljudske su te kosti zatrpale,

ljudskom si se krvlju opjanilo

.  .  .  .  .  .  .  .  .  .  .  .  .  .  .  .  .

Nakon što je otpjevao pjesmu "Čevo ravno ...", Vuk ostavlja gusle.

 VOJVODA BATRIĆ

"Danu, Vuče, nemoj prekidati,

razgovora bez takvoga nema.

VUK

Ne umijem vojvoda, pa je ljepše ostaviti".⁴⁴

       Stanko J. Perunović, koji je analizirao likove i karaktere "Gorskog vijenca" kaže:

      "Vuk Lješevostupac pominje se u "Ogledalu srpskom" (pjesma VII). Pjesnik mu je u "Gorskom vijencu" dodijelio ulogu da pred skupom glavara otpjeva jednu od najslavnijih guslarskih pjesama što ih imamo na našem jeziku, kojom je Njegoš gotovo prevazišao ne samo sve naše umetničke pjesme, nego i sve što je vekovima stvarao naš kolektivni, narodni genije. Ova divna pjesma o mnogim ljutim bojevima što ih je "Čevo ravno", pretulilo preko glave, ispjevana je u svečanom, podignutom emocionalnom tonu koji izražava duboka pjesnikova nacionalna osećanja i neizmerno poštovanje natčovečanskih otpora što ih je ovaj kraj vjekovima pružio neprijatelju. Sve što se o Vuku Lješevostupcu može reći sadržano je u činjenici da baš on pjeva uz gusle i snažnom pesmom "razgovara" svoje slušaoce. To što je pjesnik baš Vuku dao tu ulogu, podrazumijeva svakako njegov respekt prema ovom liku i junaku svom".⁴⁵

     Računa se da je Vukosav - Vuk Lješevostupac (Vuk iz Lješeva Stupa) rođen oko 1660. godine. To je ličnost koja živi u predanju Popivoda kao njihov direktni predak. Iako je živio davno, nije čudo što se i danas o njemu dosta priča, jer se preci u pravoj liniji dugo pamte, osobito oni koji to posebno zasluže. Ovi iz starijih generacija, koji su i danas među nama, pamte kako su se dječaci nadmetali koji će nabrojati više svojih predaka u pravoj liniji (sin-otac-đed-prađed-čukunđed itd.) pa nije čudo što se ti preci pamte i po desetak pasova. Kada je riječ o vremenu u kojem je Vuk rođen, treba imati u vidu da je u vrijeme istrage poturica već bio na glasu, da je na skupštini crnogorskih glavara kao predstavnik svoga kraja dobio počast i ulogu koju je dobio, da se nalazio u društvu najistaknutijih glavara, pa i samoga vladike Danila - vladara Crne Gore, a to znači da je to ličnost sa takvim zaslugama i ugledom mogla imati između 40 i 60 godina starosti. U vrijeme kada je, po pjesmi, "na Zeti ubio Turčina", mogao je imati 50-55 godina, što je sasvim normalno za narodnog prvaka i četovođu. Pri tom treba imati u vidu da su u to vrijeme Crnogorci četovali i u rat išli i sa preko 60 godina starosti, i da to nije bila nikakva rijetkost.S druge strane ako se uzmu godine rođenja njegovih potomaka, čije je rođenje prvo zabilježeno u matične knjige rođenih (Lazara Đurova, rođenog 1867, i Mata Perova, rođenog 1869. godine),⁴⁶ pa se pođe sedam koljena unazad, računajući svaki pas po 30 godina, dolazi se do podatka da je Vuk  Lješevostupac zaista rođen oko 1660. godine.

      Zanimljivo je da je Vuk  Lješevostupac različito imenovan od svih ostalih lica u "Gorskome vijencu". Naime dok su sva druga lica navedena ili po ličnom imenu sa titulom (serdar Radonja, serdar Vukota, knez Rade, knez Rogan, vojvoda Draško, vojvoda Batrić, pop Mićo itd.), ili po imenu i prezimenu (Janko Đurašković, Tomaš Martinović, Vuk Raslapčević, Vuk Mićunović itd.), dotle je Vuk  Lješevostupac jedini imenovan po pripadnosti svome selu - Lješevom Stupu. To se može tumačiti tako da je pjesnik htio da ga istakne kao prestavnika toga sela, i da na taj način naglasi tu činjenicu, ili pak da je Vuk bio šire poznat s odrednicom svoga sela kao dijelom ličnog imena.

      Što se tiče imena Vuk, a ne Vukosav, kako mu je bilo pravo ime, poznato je da su kod nas znameniti prvaci i junaci često imali ime Vuk. Na primjer u "Gorskome Vvijencu" šest lica imaju to ime, pa to na prvi pogled izgleda čudnovato, i takva podudarnost dobrog glasa i imena Vuk - nevjerovatna, ali treba imati u vidu  da su u Katunskoj nahiji česta imena u čijem se korijenu nalazi ime Vuk (Vuko,Vukota, Vukan i slično), a najčešće od svih javlja se ime - Vuko. Kršteno ime Vuk bilo je rjeđe. Običaj je bio da se na krštenju daje jedno od nabrojenih ili sličnih imena, pa tek ako taj u aktivnom životu, u prvom redu vojevanjem, zasluži - nazovu ga imenom Vuk, kao sinonimom za najboljega među dobrijema, a napušte kršteno ime. Takav slučaj, govori predanje, bio je i sa imenom Vukosava - Vuka Lješevostupca. Takođe je poznato da se ime Vuk davali pojedincima i kao počasno ime, kao znak popularnosti i glasovitosti, bez obzira kako mu je pravo ime.

      Loza Popivoda, koja se grana od Vukosava - Vuka Lješevostupca, razvila se u tri ogranka, od njegova tri sina Radula, Mrkoja i Vukadina. Mrkojeva loza se ugasila na trećem pasu, dok druga dva sina produžavaju lozu, ali nju dalje nastavlja samo po jedan potomak sve do petoga, odnosno šestoga pasa. U tih pet-šest pasova bilo je, naravno, još potomaka u pobočnim linijama, ali su oni izumirali, a njihove loze su se gasile. Pamćeni su samo preci u pravoj liniji, a ostale je pokrivao zaborav. Tako da se ova porodična loza, zaista neobično, razvijala samo po dvijema pravim linijama pet-šest pasova, da bi se razgranala tek od Dajice Jovova i Marka Radova. Po Dajici i Marku, od kojih se loza široko razvila, njihovi potomci danas , radi jasnoće od kojeg ogranka potiču, međusobno nazivaju - Dajičići i Markovići.