RATOVANJE I BORBA
ZA
OPSTANAK
bilo je glavno i vjekovno zanimanje ljudi ovoga kraja, pa nije čudo što je to nezaobilazna tema uvijek kada se o njima govori. Kao i svi njihovi bliži i dalji susjedi, Lješevostupci su četovali po Crnoj Gori, Hercegovini i drugim krajevima,
vječito se boreći da očuvaju tu "zlatnu slobodu", plaćajući je skupo i
krvavo - ginući u mnogim ratovima i okršajima. Međutim o ratovanjima u
starim vremenima nema mnogo toga zapisanog, pa su podaci o poginulim
Lješevostupcima unošeni
u ovaj rad samo od 1875. godine, jer od tada postoje arhivska dokumenta.
U ratovima koje je
Crna Gora vodila
protiv Turske 1875-1878. godine poginuli su ovi Popivode:
- Mašut Savov, na Plani u
Hercegovini,1875. godine
- Pero Radovanov, na Vučijem Dolu,
1876. godine,
- Nikola Radov, na Ostroškim Gredama,
1877. godine i
- Vuksan Grujučin, u borbama za Bar
1878. godine.86
*
* *
U
balkanskim ratovima 1912/13. godine, učestvovali su svi
Popivode i Kuzmani koji su bili stasali za ratovanje, kao i neki dobrovoljci sa preko 70 godina starosti. (Tada su u Lješevom Stupu živjela samo 3 domaćinstva
Kuzmana, od kojih jedno nije imalo muških potomaka. To su porodice:Đura Boškova,
Đoka Boškova i Grana Jovana Milutinova).
U poznatoj
i krvavoj borbi na brdu Taraboš kod Skadra, vođenoj u februaru 1913,
poginuli su dvojica Lješevostupaca:
Marko Majov
Popivoda, koji je podlegao ranama u cetinjskoj vojnoj bolnici i
Đorđije Krstov
Kuzman, koji je bio u sastavu nikšićkog bataljona87
U istoj borbi ranjeno je 13
Popivoda i jedan Kuzman, a to su:
Lješevostupski borci pripadali
su I četi (prediškoj) Čevsko-bjelličkog bataljona Katunske brigade.
Njoj su pripadali borci iz Prediša, Pejovića, Ublica, Dida, Malošina
Dola i Lješeva Stupa. Ova četa je još ranije, zbog ispoljene
hrabrosti njenih boraca i postignutih borbenih uspjeha, bila
proglašena prvom četom u bataljonu. Samo u borbama
oko Skadra iz
bjeličkih četa - I prediške i V dubske (Dub je dio sela Resne),
poginulo je 40 boraca, od kojih 38 na
Tarabošu, a dvojica na
susjednim položajima. IzPrediške čete poginula su 22
borca, a dvojicca su umrli, dok je iz Dubske čete poginulo 18
boraca, a jedan je umro.90
Dubskoj četi pripadali su borci iz Resne (Duba), Tomići i
Mikulići. Svi osim dvojice (iz obije čete) poginuli su 8. i 9.
februara (26 i 27 januara po starome kalendaru) 1913. godine u borbi
za Skadar - toj najkrvavijoj i najuzaludnijoj borbi koju je Crna
Gora do tada vodila. Samo iz Čevsko-bjeličkog bataljona, na Tarabošu
i oko njega, poginuli su 123 borca, dok ih je 396 ranjeno.91
Gubici ovoga bataljona bili su najveći, i iznosili su preko 70 posto
ljudstva (mrtvih i ranjenih).
Da bi sačuvali mlađe od
pogibije u borbama za Skadaručestvovali su i ratnici sa preko 70
godina
starosti, koji su dobrovoljno ratovali kao bombaši na
uklanjannju žičanih i drugih prepreka. Među njima su bili i dvojica
Popivoda: Drago Radovanov i Jovan Radov.
Odmah iza ovoga krvavog iiscrpljujućeg
rata nastavili su rat s Bugarskom, koji je počeo 30. juna 1913.
godine, u koji je pošla veća grupa boraca iz
Lješeva Stupa. Jedan broj broj je ipak morao izostati tbog
neiscijeljenih rana sa Skadra. U ovaj rat
pošli su:
Andrija Ristov
Bojica Ristov
Drekale Gorčinov
Živko
Vidakov
Periša Lukin
Petar
Majov
Radoje Zekov
Savo
Perov
Filip
Nikolin i
Mićo
Đokov Kuzman
Na zborno mjesto
u Čevo stigao je i Mato Perov, ali mu je doša glas da mu se
sin Savić (od 13 godina) nehotično ubio, pa je zbog toga bio vraćen.
Zamijenio ga je brat Savo, iako sa neizliječenim ranama sa Taraboša.
Kao što se vidi, svi učesnici
novoga rata "na Bugarsku", osim jednoga, bili su samo prije nekoliko
mjeseci ranjeni, ali predaha nije bilo, već su tako izmučeni,
iscrpljeni i sa nezaliječenim ranamaprodužili
u novi rat. Lješevostupci koji nijesu
učestvovali u ovim ratovima bili su tada u Americi.
*
* *
Nije se predahnulo od dva
iscrpljujuća rata a već 1914. godine, došla je nova najezda, sad od
austro-ugaeske sile, kojoj se i sa tako malim snagama trebalo
oduprojeti. U pomoć Srbiji odmah su pohitali Crnogorci, pa su u
sastavu crnogorske vojske i lješevostupski borci pošli za Bosnu. Na
frontu prema austro-ugarskoj vojnoj sili našli su se:
Bojica Ristov
Vuko Jovanov
Vuko Lukin
Drekale Gorčinov
Živko Vidakov
Jagoš Gorčinov
Jošo Majov
Krsto Lukin
Lazar Đurov
MatoPerov
Radoje Zekov
Nikola Radojev
Savo Perov
i
Mićo Đokov Kuzman
Za njima su, na borbenu
liniju, pristigli dobrovoljci:
Pošto su ovi četvorica bili
maloljetni, i nijesu podlijegali vojnoj obavezi, kasnije im je to bilo
posebno cijenjeno, pa su 1939. godine dobili visoke dobrovoljačke
nagrade.
U borbama na Javoru poginuo je
Živko Vidakov,
dok su na drugim položajima ranjeni: Jagoš Gorčinov,
Mato Perov i
Radoje Zekov.
Naredne,
1915. godine, u vrijeme teških borbi, kada je austrijska sila već
bila ugrozila odbranu Crne Gore, u pomoć su im pohitala braća iz
Amerike. Italijanskim brodom "Brindizi" krenulo je oko 500
dobrovoljaca u pomoć Crnoj Gori i Srbiji. Na oko 500 metara od
pristana u albanskoj luci Medova, 24. decembra 1915. godine, došlo
je do strahovite eksplozoije i brod je
potonuo. Od oko 500
dobrovoljaca, među kojima su bili i dvojica Popivoda, koji su se već
radovali susretu sa Crnom Gorom i braćom u njoj, spaslo se samo 164,
a ostale je progutalo Jadransko more. Među utopljenima
ostao je Mitar Gorčinov, a među spašenima našao se
Blagoje Tomašev.92
Na Cetinju im je 1939. godine podignut veličanstven
spomennik nazvan
"Lovćenska vila", koji i danas čuva uspomenu na oko 340 rodoljuba
kojima nije bilo daleko da prevale polovinu zemaljske kugle da bi
založili život za slobodu svoga naroda.
Neuporedivo jačoj
austro-ugarskoj vojnoj sili nije se moglo odoljeti, i crnogorska
vojska nije više bila kadra da zadrži prodor agresora, pa se našla
pred potpunim slomom. Pošto je razbijen front za odbranu crnogorske
prijestonice, na Cetinje su, 13 januara 1916. godine, ušle
austro-ugarskoe trupe. U inače veoma složenoj političkoj situaciji,
posebno u odnosima između Crne Gore i Srbije, i u krajnje kritičnij
situaciji na svim frontovima (nastaloj zbog velike nadmoćnosti
neprijatelja i zbog oskudice u ratnom materijalu i hrani, kao i zbog
niza drugih okolnosti), došlo je do rasula u crnogorskoj vojsci,
posebno na sektoru prema Cetinju.92a Poslije
pada Cetinja, lješevostupski borci koji su se nalazili na tom
sektoru, povlačili su se, zajedno sa ostalom vojskom, preko Tomića,
i došli u svoje selo. Okupili su se u Moma Dolu, i dogovorili da
oružje ne predaju okupatoru. Kada su Austrijanci nastupili ka Čevu,
i kada su već bili preko Bjelica (16 januara 1916. godine),
lješevostupci su, s oružjem, bez borbe odstupili prema Čevu. Na
mjestu zvanom Bošnjani, nadomak Čeva, zauzeli su položaj. Uto su
dvojica Vukotića iz Čeva - Lazar Božov i
Pero Krstov, presreli
Austrijance u obližnjim Potočinama, pucali u njih - i tu
poginuli. Lješevostupci su otvorili vatru, i time izazvali
protivudar mnogobrojne austrijske vojske. Nije imalo nikakvog
smisla nastavljati tu neravnopravnu borbu, i jedva su uspjeli da
odstupe prema Danilovgradu, đe se nalazio štab Bjelopavlićke
brigade. Nekoliko dana kasnije, tačnije - 21. januara 1916. godine,,
odlukom Vrhovne komande, crnogorska vojska je zvanično bila
raspuštena, pa su Lješevostupci oružje predali komandi u
Danilovgradu i vratili se u svoje selo.
Ovaj simbolični oružani otpor
nije, naravno, imao nikakvog vojničkog efekta, ali je imao značenje
moralne satisfakcije. Bila je to samo oduška, samo tradicionalno,
opiranje mrskom okupatoru koje je moglo stajati života i
njihove porodice koje su se neposredno prije toga našle pod
okupacijom.
Sa nastalom situacijom
Crnogorci se nijesu pomirili, pa se jedan broj boraca odmetnuo u
komite radi pružanja oružanog otpora okupatoru. Među Katunjanima
koji su se ponovo prihvatili oružja našli su se Vuko Jovanov,
Drekale Gorčinov i Jagoš Gorčinov. komite sa područja Katunske
nahije izvodili su oružane napade na žandarmerijske stanice (na Bati
Cuckoj, i u Vršanju, poviše Njeguša), napadali vojne transportne
kolone, i stalno uznemiravali neprijatelja. "Komite nijesu bili
brojni, ali su zadavali ozbiljnu brigu austrijskoj okupacionoj
vlasti", kaže dr Novica Rakočević.93
Ostali Lješevostupci našli su se u taocima (Gorčin Đurov), ili u
logorima i na prisilnim radovima u Boki, Budvi, Rugovu i drugim
mjestima. Ipak, većina je poslije izvjesnog vremena puštena i
vraćena kućama.
Život pod austrijskom
okupacijom bio je više nego težak. Već prvih dana okupator je
opljačkao i ono malo sredstava za život: namirnice stočnu hranu i
dio stoke, pa je stanovništvo ubrzo dovedeno na ivicu propasti.
Moralo se trošiti i sjeme, pa se na proljeće nije imalo što
posijati. Skapavalo se od gladi, pa su čak i imanja prodavana da bi
se preživjelo; harale su boleštine, a naročito teške posljedice
ostavila je "španjolska groznica", kako su nazivali opasnu vrstu
gripa koji je harao Evropom i prouzrokovao milionske žrtve. Teško
stanje nastalo je na čitavoj okupiranoj teritoriji, ali je ono
najteže posljedice imalo u inače siromašnom područjima kao što je
Katunska nahija. Zbog strahovite gladi koja je u Crnoj Gori vladala
pod austro-ugarskom okupacijom (21. januara 1916. -11. novembra1918.
godine), taj perid je u narodu ostao poznat kao "gladne godine".
*
* *
Poslije tri uzastopna rata
došao je, krajem 1918. godine, i dugo željeni mir. Međutim, ni tada
politička situacija nije bila stabilna jer se znatan broj
Crnogoraca, a naročito u cetinjskom kraju, protivio načinuna koji
je izvršenu ujedinjenje sa Srbijom (a ubrzo zatim i sa ostalim
jugoslovenskim pokrajinama) i obespravljenju crnogorskog naroda u
novoj državi. U pristupu tom velikom problemu Crnogorci nijesu bili
jednoglasni, već su se podvojili na pristalice bezuslovnog
ujedinjenja i na one koji su bili za ravnopravnost Crne Gore i
njenog naroda s ostalim narodima u novoj državi.94
U izbornoj agitaciji pristalice
bezuslovnog ujedinjenja isticali su svoje kandidate na bijeloj
hartiji, a drugi - na zelenoj, pa su po tome pripadnici sukobljenih
političkih tabora bili nazvani - bjelaši i zelenaši. Veliki
broj Katunjana, a među njima i jedan dio Lješevostupaca, učestvovao
je, početkom januara 1919. godine, u pobuni nekoliko hiljada
zelenaša. Ustanički odbor koji se nalazio u Bajicama, kraj Cetinja,
obratio se organu Podgoričke skupštine - Izvršnom odboru na Cetinju,
zahtjevom u kojem, između ostalog, stoji: "Mi, smo svi složni da
Crna Gora uđe punopravna sa ostalijem pokrajinama u jednu veliku
jugoslovensku državu, bez ikakvijeh unutrašnjijeh granica, - obllik
vladavine ostavljamo da punovažno riješi izabrana skupština svijeh
Jugoslovena (kostituanata) čemu ćemo se srdačno pokoriti".95 Svi
njihovi zahtjevi bili su odbijeni pa su preduzete opsežne mjere da
se pobuna uguši. Odlučne, bolje organizovane i dobro naoružane
srpske trupe i bjelaške čete odnijele su pobjedu, pa je kod
pobunjenika došlo do rasula. Većina ih se vratila svojim kućama,
jedan broj je emigrirao u Italiju, a manje grupe "komita" ostale su
u šumi - spremne da nastave borbu. Među komitima koji su nastavili
da pružaju otpor bili su četvorica Lješevostupaca: Andrija Matov,
Krsto Lukin i Nikola Radojev Popivoda, kao i
Blagoje Đokov Kuzman.
Andrija je nešto kasnije emigrirao u Italiju, vraćao se i ponovo
išao, tako da je 1919-1921. godine pretežno bio u Gaeti, u sastavu
crnogorske emigrantske vojske.
Ovi događaji ostavili su dubokoga
traga u političkom životu Crne Gore, gotovo u svakom selu i plemenu,
a osobito u Staroj Crnoj Gori. To je kasnije imali velikog odraza i
na političke prilike i zbivanja u sudbonosnim danima 1941-1945.
godine.
Pod uticajem ondašnje velikosrpske
propagande, kod jednog dijela naroda zadržalo se mišljenje da su
ondašnji crnogorski federalisti bili protiv ujedinjenja Crne Gore sa
ostalim jugoslovenskim pokrajinama, što nije tačno, iako je bilo
pojedinaca koji su drukčije mislili. Njihovo osnovno političko
opredjeljenje bilo je - časno i ravnopravno ujedinjenje, a to se
jasno može viđeti i iz sadržine njihove žalbe koju su , povodom
izbora na Cetinju 1918. godine, uputili podgoričkoj skupštini. Oni
kažu: "Mi smo za Jugoslaviju. Oblik te naše velike zajedničke
Jugoslavije odrediće jugoslovenska konstituanta sastavljena iz
voljom naroda izabranih predstavnika sviju jugoslovenskih
pokrajina. Mi smo za to da u Jugoslaviju uđe Crna Gora i Srbija
bratski ruku pod ruku i ravnopravno".95a
Nakon burnih događaja nastalih poslije
oslobođenja od austrougarske okupacije počeo je da teče miran život,
bez oružanih sukoba, a to je mnogo značilo za narod koji je sasvim
bio iscrpljen kroz tri uzastopna rata i kroz trogodišnju okupaciju -
i bio doveden na ivicu proasti. Uslovi života su se popravljali, jer
se u miru moglo više raditi i stvarati, a zbog raseljavanja u
Metohiju i Vojvodinu ostalo je više ekonomskog prostora za one koji
su ostali kod svojih kuća. No, teškoća je i tada bilo naprijetek, a
one su povećavane nacionalnom i socijalnom obespravljenošću, što je
jako podsticalo nezadovoljstvo prema novonastalom režimu.