RATNE GODINE 1941-1945 predstavljaju zaista posebno poglavlje u istoriji ovoga sela i njegovih seljana. Zadojeni slobodarskih duhom i vjekovnom nepomirljivošću s ropstvom, kao i ostali Crnogorci, Popivode su 1941. godine bili posebno politički pripremljeni za pružanje odlučnog otpora fašističkom okupatoru. uoči rat Lješev Stup je imao 6 članova KPJ i jednoga kandidata za člana, a to su:

Oni su predstavljali dosta jaku političku snagu kojoj nije bilo teško da, zajedno s ostalim katunskim komunistima, pokrene svoje brastvenike i plemenike na ustanak. iako svi oni nijesu stalno živjeli u selu, njihov uticaj je bio velik i stalno prisutan.

Posebnu ulogu u političkom i revolucionarnom radu ovoga kraja imali su prekaljeni revolucionari Radoje Vujošević i Krsto Gorčinov Popivoda, komunisti od 1933. godine, koji su , kako smo već rekli, formirali partijsku ćeliju u Lješevom Stupu 1935. godine. Zbog svoje revolucionarne aktivnosti i herojskog držanja po dušegubnim tamnicama Kraljevine jugoslavije, Krsto je posebno inspirisao mlade ljude ovoga kraja i na njih podsticajno djelovao. "Herojsko držanje pred policijom članova Oblasnog komiteta...¹⁰⁰ (C.B.) i Krsta Popivode, postalo je primjer generacijama kako komunisti treba da se drže u ovakvim prilikama", pisao je Tito u "Proleteru" 1937. godine. "Ovo junačko držanje.. (C.B.) i Krsta Popivode imalo je velikog uticaja na čitavu partiju i definitivno je sahranilo likvidatorske teorije da se mučenja ne mogu izdržati. To je ujedno mnogo pomoglo učvršćenju jedinstva Partije i međusobnog osjećenja povjerenja i uzajamnosti", - piše Vladimir Dedijer.¹⁰¹  Heroj partije kako su Krsta nazivali, bio je predmet razgovora među mladima, a za mnoge i neposredna inspiracija za napredno djelovanje. On je zajedno sa Radojem, često dolazio u svoj kraj i neprekidno djelovao na svoju okolinu, a maročito uspješno na svoje bratstvenike, pa je među Popivodama bilo i onih koji su "naginjali" komunističkoj ideologiji, iako nijesu bili članovi Partije.

U takvim uslovima selo je i politički spremno dočekalopoziv na ustanak. Spremno je bilo u pogledu naoružanja, jer su se komunisti na vrijeme o tome pobrinuli vršeći organizovano prikupljanje oružja, a oni koje je kapitulacija Jugoslavije zatekla kao vojnike pod oružjem, donosili su i po dvije-tri puške, dosta municije i bombi. Selo je bilo puno momaka, araspoloženje je bilo takvo da se jedva čekao dan kada će se početi s akcijama.

Dan uoči ustanka crnogorskog naroda, to jest 12 jula 1941. godine, u Lješevom Stupu je održan sastanak Međuopštinskog biroa ćelija KPJ Čeva, Cuca i Bjelica, na kojemu je saopštene direktiva Partije o dizanju ustanka, i detaljno utvrđen plan izvođenja prve ustaničke akcije u Crnoj Gori,¹⁰² koja je počela sljedećeg jutra na Čevu. "Međuopštinski biro ćelija sastao se u kamenjaru pored puta koji prolazi kroz Lješev Stup, u subotu oko popasa",¹⁰³ - piše Vukašin Mićunović. ¹⁰⁴ On je po zadatku Mjesnog komiteta KPJ Cetinje obezbijedio održavanje sastanka tako što je okupio sve članove Biroa od Cuca do Zagrede, i upoznao ih sa direktivom Mjesnog komiteta.¹⁰⁵ sastanku su prisustvovali i Blagota Mićunović,¹⁰⁶ sekretar Biroa, Vukašin Mićunović,¹⁰⁷ Đorđije Marković,¹⁰⁸ Savo Burić,¹⁰⁹ Miloš Matov Popivoda i Vlado Dapčević, instruktor Mjesnog komiteta.¹¹⁰  "Članovi Biroa su detaljno razradili direktivu ... predviđeli sve zadatke koje treba izvršiti do početka napada , za sam napad i zadatke koji slijede poslije napada", - napisao je Savo Burić u osvrtu na taj događaj.¹¹¹ Samo nekih dvanaest časova poslije toga, na poziv koji su im prenijeli učesnici ovoga dogovora, pod oružjem su se našli čevski, cucki i bjelički borci, a među njima i ljeđevostupci. kolonu bjeličkih boraca toga jutra, na toj prvoj oružanoj akciji  u Crnoj Gori 1941. godine, predvodio je Blažo Markov Popivoda.¹¹² 

Tako je 13. jula 1941. godine - u 2.30 časova,¹¹³ počeo ustanak crnogorskog naroda protiv fašističkog ropstva. "Oružani ustanak u Crnoj gori  (...) bio je prvi oružani ustanak naroda, u pravom smislu te riječi, i u Jugoslaviji i u Evropi 1941. godine", napisao je Veljko Mićunović.¹¹⁴ kakvih je razmjera bio ustanak u Crnoj Gori vidi se i po tome što je italijanski ministar inostranih poslova, grof Ćano, krajem jula 1941. godine, u svom dnevniku zapisao: "Crnogorski ustanak se širi i dobija sve veće razmjere. Zapravo, danas se vodi rat između Italije i Crne Gore".^114a A u usta[kom dokumentu od 22. jula 1941. godine, stoji> "Žalosne pojave ukazuju na skori slom italijanske vojske u Crnoj Gori sa mogućim kobnim posljedicama u Italiji".^114b 

Na to veliko djelo podsjeća spomen ploča na Čevu, na kojoj piše

"Ovdje su 13. jula 1941. godine na poziv KPJ partizanski borci Ćeva, Cuca i Bjelica ispalili prve oslobodilačke puške u Crnoj Gori na fašističkog okupatora".

Kao što slijedi iz teksta, na osnovu daljih podataka, vidi se da je doprinos natčovječanskoj četvorogodišnjoj borbi malobrojnog sela Lješeva stupa bio veliki... prve žrtve iz ovog sela počele su padati ubrzo poslije ustanka, pa je već 9. avgusta1941. godine kod Čekanja, poviše Cetinja, strijeljan Andrija Matov sa još 21 ustanikom iz Njeguša, Ćeklića i Bjelica. To je bila prva žrtva iz Lješeva stupa i početak ratnog krvacljenja bratstva Popivoda koje je za slobodu Jugoslavije, od 1941. do 1945. godine, priložilo dvadeset života iz trinaest domova.

*        *        *

Nakon raspada Kraljevine Jugoslavije u Lješev Stup su dobjegli bratstvenici sa svih strana - zbjeglo se "mali i veliko", tako da se broj stanovnika sela gotovo udvostručio. (U odjeljku o rseljavanju već je rečeno da je pored 15 porodica Popivoda sa 66 članova, koje je rat zatekao u Lješevom stupu, pridošlo je još 10 porodica sa 40 članova). Odmah nakonkapitulacije Jugoslavije sve odseljene porodice su prognane, a sav imetak im je bio opljačkan, pa su svi požurili đe gođ se ko zatekao da potraže spas u rodnom selu. Jedino su ostali u Metohiji,, odnosno Srbiji, Blagoje i Jošo Kijov sa porodicama i sinovi Bojice Ristova sa porodicama. Ostali su se do početka 1942. godine okupili u selo.

 Svi oni su došli bez ičega - jedini imetak im je bio ono što se u rukama moglo ponijeti. jedan broj njih je našao dio porodice u selu, a više od polovine je bilo bez kuće, bez imanja i bilo čega drugog što bi predstavljalo nekakvu osnovu za život. međutim, nemjerljiva bratska ljubav i solidarnost došla je do najsnažnijeg izražaja u istoriji ovoga bratstva, pa su sve porodice prihvaćene kao svoje - i sa njima podijeljeno ono što se imalo.Sve je trajalo do konačnog oslobođenja zemlje - do kraja 1945. godine, dakle pune četiri godine. Zajedno se borilo, zajedno robijalo, trpjelo i radilo - i na kraju ipak preživjelo.

Već je rečeno kako je život inače bio oskudan i kako se stalno sučeljavao sa bezbroj teškoća i oskudica, a kako je tek bilo kad se oko tih siromaških ognjišta okupilo praktično - još jedno "selo"! Odmah zatim došla je užasna 1942. godina kada je u aprilskom pohodu italijanske okupatorske vojske, predvođene domaćim kolaboracionistima,¹¹⁵ Lješev Stup je popaljen i opljačkan. To je bila teška varvarska pohara koja je uslijedila kao odmazda seocetu koje je od ranije nazvano "Mala Moskva". Paleći kuće, ubijajući stoku i pljačkajući, okupatori i njihovi pomagači prošli su kroz selo ostavljajući pustoš i zgarišta 18 kuća - 5 kuća za stanovanje i 13 pomoćnih - od kojih su mnoge "pomoćne" bile pretvorene u kuće za stanovanje  porodica u zbjegu. Tada so popaljene kuće:

Postojala je odluka da se popale sve kuće u selu, ali je jedan broj spašen angažovanjem pojedinih pripadnika "nacionalnog pokreta" koji su sa tim porodicama bili u rodbinskim ili prijateljskim vezama, pa je tako, sticajem okolnosti, nekoliko kuća ostalo pod krovom.

Uporedo sa paljenjem kuća počelo je i bezumnotamanjenje stoke, koja je tada bila dosta brojna. Iz mašinskog oružja pucali su u pune obore i pojate, a stoku je u tom opštem metežu uspjela da iskoči gađali su kao divljač - pretvarajuži to u svojevrsnu zabavu. Ubijenu jarad i jagnjad, nakon što im izvade utrobu, odniosili su onako neodranu, da ne bi gubili na vremenu, te kasnije priređivali gozbe - slaveći postignuti "uspjeh". Ssmo za par sati , koliko je sve to trajalo, pobijeno je nekoliko stotina grla sitne i nekoliko grla krupne stoke. Ogroman broj lješina ubrzo je privukao velika jata gavranova i orlova - što je zadugo stvaralo stravičan prizor. Koliko je mržnje i uništavajuće strasti ispoljeno u toj pohari, i koliko mržnja može da nadvlada razum - govori činjenica što je samo mali broj stoke bio opljačkan, a sve ostalo, što se nije spasilo bjekstvom - bilo je pobijeno. Znači, manje im je bio cilj da sebi pribave korist, a više da ovom selu naprave zlo - da izvrše odmazdu.  

U selu se tada zatekao manji broj žitelja, uglavnom staraca, žena i đece, ali je pravo čudo da niko od seljana nije ubijen. Valjda su se okupatori injihivi vodiči zadovoljili impresivnošću prizora koji su stvorili, i zabavom u koju su to pretvorili.

List crnogorskih kolaboracionista - "Glas Crnogorca", koji je imao ulogu italijanskog "trubača", pisao je tih dana u članku "Popaljena sela": "Ne čekajte da vam ko objašnjava uzroke tih strahota, vi svi dobro znate te uzroke i njihove užasne posljedice. Vaši bezumni i bestidni partizani-komunisti, da li su (...)povoda da se ta vaša skloništa unište i predadu ognju i maču... Za to lakovjerno vjerovanje vi ste dobili (...= prah i pepeo; dobili ste da vam ni kamen na kamenu nije ostao na vašim domovima... Dođite pred vaše kuće... Osjetićete i viđećete nešto što se osjeća često, nešto izuzetno i mučno. Utisci su strašni i užasni. Utisa+ci su teški i sumorni, jadni i tragični..."¹¹⁶ Zaasta ako je ikada promakla istina na stranicama ovoga glasila, onda je ona sadržana baš u ovim utiscima. List zatim poziva sve one koji su napuštili ognjišta, tj. partizane, da se vrate svojim kućama. Ali, kako reče Njegoš, "Ćud lisičja ne treba kurijaku! Što jastrebu oće naočali?" Taj poziv nije značio ništa -ne poslušaše ih već se vratiše kad ih nijesu željeli.

Tako je to izgledalo aprila 1942. godine u Lješevom Stupu. Bila je ipak srećna okolnost što se sve dogodilo u proljeće, a ne u zimu, pa čeljad nijesu stradala od hladnoće. Već u toku ljeta većina kuća za stanovanje bila je kako-tako skrpljena i stavljena pod krov. Život je tekao delje.

*        *        *

Borci iz Lješeva Stupa bili su tokom rata u mnogim jedinicama Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Do odlaska jednog broja u druge jedinice (počev od novembra 1941. godine, kada se pošlo na pljevlja), bili su u geerilskim četama, a zatim u sastavu Čevsko-bjeličkog partizanskog bataljona, čiji je komesar bio Miloš Matov Popivoda.¹¹⁷

Krsto Gorčinov, kao kandidat za člana Centralnog komiteta KPJ i član Pokrajinskog komiteta za Crnu Goru i Sandžak, bio je među najistaknutijim organizatorima trinaestojulskog ustanka u Crnoj Gori. Na dužnosti sekretara Okružnog komiteta KPJ Nikšić, a zatim Cetinje nalazio se druge polovine 1942. godine, kada je prešao na rad pri CK KPJ i Vrhovnom Štabu.¹¹⁸

U krvavoj bitci kod Pljevalja, 1. decembra 1941. godine, jednom od najvećih naših ratnih okršaja  u prvoj polovini rata, učestvovali su:

Blažo Lukin

Blažo Markov

Pero Savov i

Petar Milutinov

Na dan formiranja Prve proleterske brigade u Rudom, 21. decembra 1841. godine, u njenom sastavu su bili:

Blažo Markov

Pero Savov i

Petar Milutinov

Na ugušenju četničkog pokreta u Vasojevićima, u zimu 1942. godine učestvovali su:

Blažo Lukin

Vasilije Lazarev i

Dušan Blagojev

Zbog napuštanja slobodne teritorije pred daleko nadmoćnijim neprijateljem, u inače veoma složenim političkim, i višestruko kriznim uslovima, jedan broj boraca je bio vraćen u pozadinu,^118a a nekoliko članova KPJ naknadno je upućeno radi političkog rada na terenu. Kao politički radnici upućeni su članovi KPJ:

Lazar Savov

Milan Petrov i

Miloš Matov

Krećući se preko okupirane teritorije (juna 1942. godine), vraćeni borci su se rasporedili u manje grupe, pa je jedan broj - većinom na prevaru - bio zarobljen. Ubrzo su se našli u cetinjskom i barskom logoru, da bi kasnije trojica njih bili strijeljani, i to: Blažo Vidakov, Đuro lazarev i Radule Andrijin; dok su drugi bili internirani u Italiju: Božidar Milutinov, Gospava Sava Perova, Jošo Tomašev i Milovan Lazarev. Mato Perov je bio zadržan u cetinjskom zatvoru i poslije mjesec-dva pušten. Poviše Bijele u (Boki) uhvaćeni su Marko Jovanov i Savo Perov - Marko je strijeljan u Lipcima, kod Morinja, a Savo je interniran u Italiju. Iz Metohie su internirani u Albaniju, a zatim u Italiju: Vuko Blagojev i Milivoje Blagojev. Oni koji su 1941. godine bili zarobljeni kao vojnici jugoslovenske vojske, deportovani su u zarobljeničke logore: Mašut Blagojev i Nikola Filipov  - u Njemačku, a Lazar Bojičin  - u Rumuniju.

Represalije nad stanovništvom Lješeva Stupa vršene su sistematski, a ogledale su se u ubijanju civila (ubijene su Petrana Radojeva i Ćetna Blažova), hapšenju i intenaciji; zatim paljevinama, pljački i raznovrsnom maltretiranju. u zatvore i logore odvodili su i seljane sa po 70-80 godina starosti: Andriju Ristova, Blagoja Tomaševa, Gorčiina Đurova, Mata Perova, Sava Perova; kao i žene takođe u odmaklim godinama, a vodili su čak i đecu od 3 godine starosti (đecu Mitra Markova i Pera Savova). Sredinom 1943. godine samo u zatvoru "Bogdanov Kraj" na Cetinju jednovremeno se nalazilo 20 članova porodice Popivoda (11 muških i 9 ženskih), a još troje je bilo smješteno u improvizovanom zatvoru na Čevu. Tamo su ih bili zatočili kako bi osujetili njihove veze s ilegalnim pozadinskim radnicima, a pušteni su tek nakon kapitulacije Italije - u drugoj polovini sseptembra1943. godine. Maltretirali su i ponižavali čak i stare žene, na primjer - šišali su im kosu "na nulu", što je za stare Crnogorke predstavljalo veliku sramotu i veliku duševnu patnju, jer je ovaj svojevrstan ženski ukras (pletenice) odsiecan samo u trenucima velikih tragedija - u žalosti za izgubljenim bratom jedincem.

Međutim, niko od njih nije klonuo duhom, naprotiv - na sve načine su prkosili logorskim vlastima. Savo Perov je na primjer, na pitanje fašističkog sudije u Kotoru - đe su mu sinovi, odgovorio: "Onamo đe bih i ja bio da, nijesam ovako star".^119a Kad su u cetinjskom logoru (u julu 1943. godine), za propagandne svrhe , htjeli da fotografišu jednu grupu logoraša, koji su po godinama bili najstariji u toj baraci, i među njima i Blagoje Tomaševa, Mata Perova i Gorčina Đurova ( Gorčin je na primjer imao 81 godinu) - okrenuli su im stražnji dio tijela. iako su dvojici od njih  - Blagoju i Matu, već bili poginuli sinovi, a Gorčinu - unuk (a nove takve glase su svakodnevno očekivali), redovno su pjevali "uz gusle" - bez gusala.

Nije njima lako bilo slomiti duh - bili su to ljudi "staroga kova", koji su već bili prošli mnoga iskušenja, ranjavanja i sve patnje - kroz tri rata, a ovo im je bio  - četvrti. njihovo držanje izvanredno je podizalo moral mlađih, koji su takođe na sebi svostven način, ispoljavali bijes prema fašističkom zlotvoru.

I pored hapšenja, internacije i drugih, represalija, aktivan i organizovan rad za NOP u selu nije prestajao. Brojni su ilegalni kanali od podgorice (Titograd), Zete, Bara, Cetinja, Primorja i drugih krajeva išli su preko Katunske nahije, a Lješev Stup je za čitavo vrijeme rata bio jedna od baza na tom širokom prostoru. Najvažniju ulogu u tome imao je Miloš Matov, koji je do pogibije - septembra 1943. godine - bio jedan od rukovodilaca pozadinskog rada na području katunske nahije i sekretar Međuopštinskog biroa ćelija KPJ za Katunsku nahiju.¹²⁰ lješevostupska omladina bila je veoma aktivna, i za sve vrijeme narodnooslobodilačkog rata predstavljala je važan oslonas ilegalnim pozadinskim radnicima. O tome svjedoči i formiranje organizacije SKOJ-a u Lješevom Stupu usred ratnog onja - u julu 1943. godine. za njenog sekretara bio je izabran Vojin Vukov, a za zamjenika sekretara - Radislav Milošev. organizacija je konsolidovala svoj rad i predtavljala je važan oslonac ilegalcima u tom kraju. Nešto kasnije bila je popunjena novim članovima iz reda omladinaca i omladinki koji su septembra 1943. godine pušteni iz cetinjskog zatvora.

Krajem 1943. godine veći broj članova ove organizacije stupio je u jedinice NOB-a, pa je organizacija popunjavana mlađim članovima. pošto mlađi nijesu bili dovoljno iskusni, organizacijom je neko vrijeme rukovodio Veljko Vujošević,¹²¹ član KPJ - ilegalac iz susjednog sela.

O aktivnostima omladine Lješeva Stupa najrječitije govori činjenica da su na Prvom kongresu antifašističke omladine Crne Gore i Boke, koji je održan 25 novembra 1943. godine u kolašinu, učestvovali kao delegati četvorica skojevaca iz Lješeva Stupa, i to:

Veliša Blagojev

Vojin Vukov

Pavle Milutinov i

Spasoje Savov

Rad lješevostupske omladine bio je naravno, podstican i podržavan od strane starijih, ali smo omladini ovom prilikom posvetili nešto više pažnje, jer je to divan primjer revolucionarne aktivnosti mlade generacije - u tim teškim danima.

 Lješev Stup je imao delegata i na prvom zasijedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja (ZAVNO) Crne Gore i Boke, koje je održano 15. novembra 1943. godine u Kolašinu. Delegat je bio Andrija Ristov, koji je bio izabran za vijećnika.¹²² 

Borci ovoga sela ratovali su i ginuli u mnogim jedinicama Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije širom naše zemlje - do konačnog oslobođenja. Bilo ih je i boraca i starješina - od voda do divizije i korpusa. Dvojica Popivoda proglašeni su za narodne heroje Jugoslavije, i to:

Blažo Markov i

      Krsto Gorčinov 

Sa "Partizanskom spomenicom 1941." rat su završili:

Krsto Gorčinov

Zlatana Gorčinova

Lazar Savov

Marta Krsta Gorčinova i

Pero Savov  

Bratstvo Popivoda dalo je za slobodu u narodnooslobodilačkoj borbi 20 života - 17 boraca i 3 žrtve fašističkog terora, svi iz 13 domova. Sa dubokim pijetetom i osjećanjem velikog duga prema njihovim uloženim životima, navodimo njihova imena:

ANDRIJA MATOV, rođen 1899. godine u Lješevom Stupu. Strijeljan 9. avgusta 1941. godine kod Čekanja, bllizu Cetinja.

BLAŽO VIDAKOV, rođen 1898. godine u godine u Lješevom Stupu. Strijeljan 25. juna 1946. na Šarenoj Ploči kod Danilovgrada.

BLAŽO LUKIN, rođen 1907. godine u godine u Lješevom Stupu. Član KPJ od 1935. godine. Poginuo u maju 1942. godine na Brdima Katuničkim, kod Mojkovca, kao borac Nikšićkog bataljona (do tada je bio borac Lovćenskog odreda)

BLAŽO MARKOV, rođen 1911. godine u godine u Lješevom Stupu. član KPJ od 1935. godine. Poginuo 13. oltobra 1944. godine u borbama za oslobođenje Beograda kao komesar I crnogorskog (lovćenskog) bataljona Prve proleterske udarne brigade. Prvi proleterski barjaktar;¹²³ narodni heroj Jugoslavije. Jedna ulica u Beogradu nosi njegovo ime. 

BLAŽO RADOJEV^, rođen 1918. godine u godine u Lješevom Stupu. Poginuo sredinom oktobra 1944. godine u borbama za oslobošenje Grahova, kao borac X Crnogorske udarne brigade.

VASILIJE LAZAREV, rođen 1912. godine u godine u Lješevom Stupu. Poginuo 14. avgusta 1942. godine na Kupresu, kao komandir voda u I četi I bataljona Četvrte proleterske (crnogorske) udarne brigade. Član KPJ.

DANICA SAVA PEROVA, rođen 1924. godine u godine u Bijeloj, u Boki. Poginula je u maju 1944. godine na Lipi Cuckoj, kao borac Lovćenskog odreda. najvreća ulica u Herceg-Novom nosi naziv "Šetalište pet Danica", od kojih je jedna  Danica Savova.

DUŠAN BLAGOJEV, rođen 1912. godine u godine u Lješevom Stupu. kandidat za člana KPJ od 1940. godine. Poginuo 21. jula 1943. godine na Omerovoj Vodi, na Ozrenu, kao zamjenik komandira II čete II bataljona Četvrte proleterske (crnogorske) udarne brigade.Jedna ulica u Mićunovu, u Vojvodini, nosi njegovo ime.

ĐURO LAZAREV, rođen 1918. godine u godine u Lješevom Stupu. Strijeljan 25. juna 1943. godine na Šarenoj Ploči kod Danilovgrada.

JOVO (JOVAN) RADOJEV,  rođen 1909. godine u godine u Lješevom Stupu. poginuo na zadatku 7. oktobra 1944. godine, od nagazne mine na Liscu, kao borac Komande mjesta na Čevu.

JOŠO MAJOV, rođen 1878. godine u godine u Lješevom Stupu. Strijeljan 16 septembra 1943. godine u Malošinom Dolu, nakon što je lično uručio ultimatum njemačkoj posadi na Liscu.

 MARKO JOVANOV, rođen 1908. godine u godine u Lješevom Stupu. Strijeljan 11 februara 1943. godine u Lipcima kod Morinja.

MILOŠ MATOV, rođen 1914.. godine u godine u Lješevom Stupu. Član KPJ od 1935. godine. Poginuo 17. septembra 1943. na Čevu, kao komesar I bataljona (katunskog) Lovćenskog odreda. Osnovna čkola u Gornjm Bjelicama nosi njegovo ime.

PETAR MILUTINOV, rođen 1918. godine u godine u Lješevom Stupu. Poginuo 8. aprila 1943. godine kod Ustikoline, blizu Foče, kao komesar baterije u prvoj proleterskoj brigadi. Član KPJ.

RADULE ANDRIJIN, rođen 1925. godine u godine u Lješevom Stupu. Strijeljan 25. juna 1943. godine na Šarenoj Ploči, kod Danilovgrada.

SAVO PEROV, rođen 1871. godine u godine u Lješevom Stupu. Inreniran je u Italiju početkom 1942. godine. Umro 2. oktobra u Sansepolkru, u srednjoj Italiji.

ŠPIRO VIDAKOV, rođen 1871. godine u godine u Lješevom Stupu. Ranjen na zadatku 7. oktobra 1944. godine, od nagazne mine na Liscu, kao borac komande mjesta na Čevu. podlegao ranama 24. oktobra 1944. godine na putu za savezničku bolnicu u Italiji.

MILICA MILOŠA NIKOLINA, rođena 1871. godine u godine u Lješevom Stupu. Ranjena 11. Novembra 1943. godine od nagazne mine kod sela Vojkovića, u Ćeklićima. podlegla ranama 4. aprila 1944. godine u Lješevom Stupu.

PETRANA RADOJA ZEKOVA, rođena Vuković, rođena 1878. godine u Predišu. Ubijena 17. septembra 1944. u Ovsištima, kod Lješeva Stupa, od njemačke zasjede.

ĆETNA (CVIJETA) BLAŽA VIDAKOVA,  rođena Krivokapić, rođena 1915. godine u Donjoj Zaljuti (Cuce). Ubijena 17. septembra 1944. u Ovsištima, kod Lješeva Stupa, od njemačke zasjede.

Još dvojica Popivoda poginula su u ovom ratu - ali "na drugoj strani". To su Marko Bojičin; ortodoksni četnik i njihov komandant, koji je poginuo u Hrvatskoj prilikom odstupnice 1945. godine i Ilija Lukin, koji je prisilno mobilisan u "nacionalni pokret", i sjutradan, 25. aprila 1942. godine, poginuo na Lastvi Čevskoj.

Naravno, Lješevostupci se nijesu borili sami - borili su se zajedno sa ostalim Bjelicama, Katunjanima, Crnogorcima i ostalim jugoslovenskim rodoljubima, zajedno sa njima ginuli i ostavljali izmiješane kosti u zajedničkim grobnicama širom Jugoslavije. Razumljivo je što, zbog karaktera ovog rada, takve veze nijesu mogle biti u dovoljnoj mjeri naglašene.

Ipak, kada je riječ o tome, ne može se zaobići podatak da je cetinjski srez, koji je uoči rata brojao oko 22.000 stanovnika (od toga je Cetinje oko 6.000), dao preko 1.200 boraca palih na bojištima i strlištima širom jugoslavije, 293 nosioca "Partizanske spomenice 1941", ili ukupno 4964 borca koji su s oružjem u ruci ili drugim vidovima borbe dali veliki doprinos ovoj slavnoj epopeji. Od ukupno 1.322 narodna heroja Jugoslavije, cetinjski srez dao je 49, a sam grad Cetinje nosi - pedeseti orden heroja. Svaki dvadeset sedmi narodni heroj Jugoslavije je iz ovoga kraja, što predstavlja svojevrstan rekord u zemlji.¹²⁴