ŽIVOTNE I DRUGE PRILIKE U SELU DO

DRUGOG SVJETSKOG RATA

LJEŠEV STUP spada u mala sela kakvih je najveći broj u Katunskoj nahiji. U njemu je bilo najviše 23 domaćinstva, 1910. godine. U poimeničnom popisu stanovništva Kapetanije Bjeličke iz 1879. godine zavedeno je 8 domaćinstava Popivoda sa 51 članom (24 muških i 27 ženskih).¹⁷ U to vrijeme domaćinstva su se kasno dijelila, pa je i po nekoliko braće živjelo sa roditeljima. Isto tako, u zajedničkim domaćinstvima, sa djedom ili stricem, živjela su djeca čiji su očevi poginuli ili umrli, pa je tako od dva domaćinstva nastajalo jedno. Selo je najčešće brojalo 10-15 domaćinstava, nekada nešto više, nekada manje, ali se nikada nije razvilo u veće selo. Danas u njemu žive samo tri porodice: Vuka Lukina sa 3 člana, Mitra Markova—2 člana i Rista Jošova—2 člana.¹⁸

U selu su od davnina živjela samo dva bratstva—Popivode i Kuzmani, koji su nekada imali druga prezimena, ali su se međusobno odnosili kao jedna porodica. Kuzmani su se mnogo ranije počeli raseljavati, da bi se potpuno rasselili poslije drugog svjetskog rata.

Naselje nije imalo uslova da se razvije u veće selo. Brojni su razlozi za to, a među njima najznačajniji su bili ograničeni ekonomski uslovi, veliki mortalitet, a u novije vrijeme i raseljavanje. Oduvijek su uslovi življenja u selu bili vrlo teški: obradive zemlje bilo je malo, pašnjaka i stočne hrane takođe; higijensko-zdravstvena zaštita nikakva, usljed čega je i mortalitet bio veliki, pa je u takvim uslovima jedva dessetak domaćinstava uspijevalo da održi život. Oskudijevalo se i u najosnovnijim životnim potrebama, a naročito žitaricama. Da bi se dobilo nešto više žitabili su prinuđeni da prave lazine¹⁹ na kojima su sijali raž, pa su tako osim raži dobijali i slamu za pokrivanje kuća.

Uz sve ostalo i klimatski uslovi su dosta nepovoljni. Neposredna blizina planine Lisac (1154m) stvara zasjenak i donosi obilne sniježne padavine koje se dugo zadržavaju. Inače Lješev Stup spada u regiju koja ima izuzetno veliki vodeni talog—čak najviši u Evropi.²⁰ Sve se to nepovoljno odražavalo i na poljoprivredne radove i na stočarstvo, kao i na sve ostale uslove života.

Ekonomska moć stanovništva prilično se popravila nakon uvođenja gajenja krompira, kojeg je poslije 1780. godine donio iz Rusije Petar I Petrović.²¹ To je pojačalo i trgovačke veze sa primorjem. Pšenicu amerikanske sorte (frumento gigante), čije je sazrijevanje odgovaralo klimatskim uslovima ovoga kraja, nabavio je Njegoš šezdeset godina kasnije, 1841.godine.²² Hajdučija i otimačina (plijen) bili su dugo vremena jedan od važnih izvora prihoda. Otimalo se od Turaka, ali ponekad i od udaljenih plemena, a naročito tuđih podanika, što je često bio povod krvavim sukobima, čak i međudržavnim kofliktima. Krajem 19. i početkom 20. vijeka počelo je raseljavanje, uglavnom po osnovu kolonizacija, pa su oni koji su ostali na starevini dobili nešto više ekonomskog prostora, te su mogli znatno bolje živjeti.

Selo je imalo svoju “planinu”, to jest prilično pristupačne pašnjake, sjenokose i ljetnje katune na istočnoj strain Lisca i u Kosači, koji se nalaze do sat i po hoda prema planini Stavor(1240m). Istina, Kosača je nekada bila u posjedu Predišana, ali zadnjih sto godina ona pripada samo Lješevostupcima i Malošdoljcima (Vujoševićima). Ipak ni ti pašnjaci i sjenokosi nijesu bili dovoljni, jer je travu trebalo kositi i sijeno sačuvati za zimnicu, pa su, poslije oslobođenja crnogorskih krajeva od Turaka 1878. godine, izgonili ovce na Durmitor, Drobnjak i Sinjajevinu. Tamo su ih davali na ljetnu ispašu, a za iskorišćeno mlijeko dobijali su određenju količinu skorupa (kajmaka) u mješinama. Takva praksa zadržala se i poslije II svjetskog rata, sve dok je bilo stoke.

Život je bio orijentisan prema Cetinju kao administrativnom centru, ali se trgovina više odvijala sa Kotorom gdje se prodavalo: stoka, suvo meso (kastradina), sir i skorup, krompir (krtola), ćumur, vuna, vosak i drugo, a kupovalo: žito, so, ulje, šećer, tekstil, suđe, alat, oružje i drugo. U ovom vijeku trgovina se razvila i sa Danilovgradom, gdje se nabavljalo: žito, alkoholna pića, duvan i ostalo.

Čitav kraj bio je besputan i bezvodan. Brdske staze (putljage) bile su jedva prohodne za pješake i stoku. Nešto bolji put (krčanik) pravljen je 1835. godine, a povezivao je Njeguše, Ćekliće, Bjelice, Čevo, Pješivce i Nikšić.²³ Njime se, iako s teškoćama, mogao kretati i natovaren konj. Prvi kolski put Čekanje—Lješev Stup—Čevo izgrađen je kulukom, 1902. godine. Poljoprivredni i stočarski proizvodi noseni su slabo prohodnim, vrletnim pješačkim stazama, češće na leđima a rjeđe na konjima, sve do Cetinja (oko 4 sata hoda), Kotora (oko 5 sati hoda) i Danilovgrada (oko 4 sati hoda). To su uglavnom radile žene.  Muškarac je obavezno išao prvi i gotovo uvijek nosio oružje, a kako je ovdje vladao kult muškarca i oružja, bila je sramota da on nosi breme, osobito u društvu sa ženom. Konje su rjeđe gajili, jedno zbog vrlo loše prohodnosti terena, a drugo zbog pomanjkanja zimnice. Tako su žene "na uprt" odnosile i donosile bremena do Kotora, niz Kotorske strane, što je danas i u modernom automobilu zamorno prevaliti. U Čitavoj Katunskoj nahiji nije bilo ni jednog mlina za mljevenje žita, pa su i to malo žita što su imali morali sagoniti ili nositi u vodenice na Rijeku Crnojevića ili Danilovgrad, i na putu ostajali dan i noć. Poneka kuća imala je žrvnje, koje su opet okretale samo žene, ali u njima se moglo samljeti samo za jednokratnu potrebu, pa je to bio težak rad i veliko gubljenje vremena.

Bilo je slučajeva, i u Lješevom Stupu, da su žene, sa bremenom na leđima, donosile i dijete koje su usput rodile. Ipak, iako je položaj žene bio težak, on nije bio ropski kako se obično misli. Žena je bila životni saputnik i saborac, poštovana, izuzeta od krvne osvete i uopštepošteđena u svim sukobima. Dobru ženu nazivali su "čojek žena" ili "banica ženska". No, ako je bila nevjerna, brutalno je kažnjavana - bila odbačena i od doma i od roda. Žene su, dakle, imale ogromne zasluge za izdržavanje porodice i njen opstanak u tako teškim i oskudnim uslovima za život, pa je izreka "Ne stoji kuća na zamlji, nego na ženi" ovdje imala puni smisao.

Ovako teške uslove života do očajanja je pogoršavala velika oskudica u vodi. Ne može se reći što je prestavljalo veći problem - da li pijaća voda ili voda za pojenje stoke. pošto nije bilo cimenta, vode su građene u vodonepropustivoj, "gnjilavoj" zemlji  Tako su Lješevostupci i Malošdoljci zajednički gradili vodu nasred Lješeva Stupa, koju zovu Primna (prima dosta vode). Ona i danas služi kao jedina voda u selu za pojenje stoke. Zadugo je korišćena i kao pijaća voda jer nije bilo bolje. To je otvorena voda - ubao (ili uba) sa prečnikom otvora oko 12 metara, a do dna se postepeno sužava. ozidana je u obliku lijevka i duboka oko 6,5 metara, ali vodu drži samo do polovine. Rađena je krajem 18. ili početkom 19 vijeka učešćem stanovnika oba sela ( Lješeva Stupa i Malošina Dola). Bilo je dogovoreno da svako ko ne dođe u zakazano vrijeme, to jest dok sunce ogrije obilježeni kamen, jma da zakolje vola - mobi²⁴ za trošak. Da bi zaveo disciplinu, a to se najbolje postiže ličnim primjerom, starješina radova Dajica Jovov, jedno jutro je namjerno zakasnio. Kada je došao vodio je vola za urivak,²⁵ i odmah ga zaklao. Kad su ga pitali što to uradi, reče da je zadocnio, pa mora platiti globu kao što je i dogovoreno.

Ubao je duben oranjem u krug, jer je to bio najbrži i najlakši način. Dva vola vukla su ralo po obodu ubla pa prema centru, a preorana zemlja izbacivana je na ruke, odnošena i od nje pravljena njiva odmah pored vode. Oko primne određen je zajednički prostor - komunica, što znači da je to zajedničko dobro sela. To se zvao vodopoj, i dok je jedno stado pojijlo ostala su čekala na red po vodopoju, tako da nije bilo nereda i pometnje. Izgradnjom Primne a kasnije i proširenjem druge znatno manje vode, koja se zove Stankov uba, dosta je ublažena oskudica u vodi. Tek poslije I svjetskog rata napravljeno je nekoliko voda (bistijerni) u kamenu i betonu, pa je problem pomanjkanja vode bio riješen.

Oskudicu u stočnoj hrani, naročito sijenu, nadoknađivali su žnjevenjem viša - planinske trave koja raste u kamenjarima, i sječenjem "lista" (grana jasena, hrasta i duba), koji su sušili i sadijevali u lisnike. To su kao i druge veće radove, obavljali mobama u kojima su se ispomagali svi seljani, pa i komšije iz susjednih sela. Za mobu je domaćin obezbjeđivao hranu, a to nije bio mali trošak. Za te prilike priređivan je "mrs", to jest suvo, najčešće svinjsko meso, koje bi familija "pregladnjela" da bi ga sačuvala za tu potrebu.

Veliki trošak pravljen je i za krsnu slavu (Sv.Jovan - Jovandan, 20 januar), prislužbicu (Sv. Petka - Petkovdan, 27. Oktobra), Božič koji se slavio tri dana, zatim za svadbe, krštenja i parastose. Pošto su ovi vjerski praznici, a najčešće i svadbe, bile i zimske svečanosti, teško je bilo sačuvati oskudne zalihe mrsa za proljeće i ljeto, kada su mobe organizovane. koliko su ovakvi troškovi iscrpljivali ionako siromašno stanovništvo svjedoči i to da je 1891. godine ministarstvo unutrašnjih djela Crne Gore propisalo visoke globe za one koji bi pozvali goste na prislužbicu.²⁶ Druga slična naredba, izdata  12 oktobra 1896. godine, zabranjivala je pravljenje "posmrtnih trpeza", jer se "tijem nameće zlo na gore", i ne odgovara "iskrenom saučešću u žalosti",²⁷  što i danas može biti vrlo poučno. Ušteda je vršena i postom, koji je nekad trajao i po sedam neđelja (Veliki post), a za to vrijeme nije se smjelo jesti mesoi mast.

Stoka je bila osnovni kapital i bogastvo seljana. Svako domaćinstvo je imalo po nekoliko desetina grla sitne stokegrla sitne i nekoliko grla krupne stoke. Najviše su gajene koze jer je njih najlakše prezimiti, a boljestojeća domaćinstva imala su po jednog ili dva vola koji su služili za oranje. najveći dio svojih potreba podmirivan je iz prihoda od stočarstva, dok je poljoprivreda bila drugorazrednog značaja.

Živjelo se u zadruzi, dosljedno starim domaćim navikama, i većinu svojih potreba (pokućstvo, odjeća, obuća) podmirivali su rukotvorinama koje su sami izrađivali. Kuće i pokućstvo bili su vrlo primitivni. Kuće prizemljuše građene u suvomeđi, od lomljenog ili grubo tesanog kamena, bez maltera - bile su vrlo hladne. Sve su bile pokrivene ražanom slamom, "na dvije vode", sa podom od nabijene zemlje ili grubo obrađenog kamena, a rijetko koja je imala finiji salidž.²⁸ Bile su tijesne, i mračne, sa jednim ili dva prozorčića, ili bez njih. Sastojale su se od jedne prostorije, a ako je kuća bila pregrađena, "prebijena" (najčešće plotom) u drugoj polovini je bila stoka. Prve bolje kuće, prostranije i solodnije građene (zidane u krečnom malteru), podigli su Mato i Savo Perov u (Pištetu) i Andrija Ristov - 1904. godine. Pokućstvo je bilo vrlo siromašno, i svako domaćinstvo ga je izrađivalo za svoje potrebe. okrugla trpeza na tri noge, stolovači²⁹ i mali tronošci, jedna škrinja u kojoj je bi nevjesta donosila prćiju, kolijevka, jedan-dva kreveta - to je bilo gotovo sve "mobilje". Krevati su bili vrlo široki, pa su najčešće u jednom spavala sva đeca u kući, jer su se tako, ispod oskudnog pokrivača, bolje štitili od hladnoće. Stariji su često spavali pored ognjišta, uz vatru, liječeći kostobolju. Od posuđa se isticala drvena posuda - vagan, iz kojeg su zajednički jeli, služeći se drvenim kašikoma.

Ovo je kratak pregled seoske kuće u prošlim stoljećima, kakve su bile i u Lješevom Stupu. Tek od 1904. godine a osobito poslije I svjetskog rata, počeli su kuđe popravljati i graditi bolje. Crijep su prvi počeli koristiti povratnici iz Amerike, između dva svjetska rata, a to je prvi učinio Špiro Vidakov.

Danas se i pojate pokrivaju crijepom ili limom. O tome kako se ovdje nekada ovdje živjelo postoje brojni i detaljni zapisi stranih i domaćih posjetilaca, koji veoma slikovito prikazuju nemaštinu svake vrste, zaostalost i odvojenost od svijeta, a takvo stanje bilo je naročito izraženo u Katunskoj nahiji.³⁰

Škola nije bilo sve do druge polovine 19. vijeka, pa i dugo poslije toga one su bile neredovne i slabo pohađane. Gotovo čitavo stanovništvo je bilo nepismeno, a među rijetkima koji su znali po nešto čitati i pisati - bili su popovi, jer je opismenjavanje vršeno samo u manastirima,  i to za potrebe crkve. U bratstvu Popivoda nikada nije bilo popa, pa su prvi Popivode koji su opismenjeni u školi, između 1885. i 1890 godine bili: Marko Majov, Miloš Nikolin i Savo Perov.

Inače prvu državnu školu u Crnoj Gori osnovao je Njegoš 1834. godine na Cetinju, ali tada školovanje nije bilo opšteobavezno. Tek 1878. godine donesen je "Zakon o opštoj školskoj dužnosti u Knjaževini Crnoj Gori", po kojem je nastava postala obavezna za sve državljane "ako nije duševno bolestan ili sakat".³¹ Naravno, obaveza je važila tamo đe nije bilo škole, a njih je tada bilo vrlo malo.

Škola za opismenjavanje, koju je vodio pop Luka Mrvaljević, iz Prediša, radila je u istom selu 1863. godine, ali je u nju išao samo mali broj đece (muške) iz Prediša. kasnije su otvorene škole na Čevu i Resni (Dubu), koje je pohađao i broj lješevostupske đece. Škole su radile u privatnim kućama, i to sa prekidima. Prvi učitelji u Bjelicama bili su Andrija Jovićević, iz Rijeke Crnojevića, Đuro Špadijer, sa Cetinja, i Nešo Vuksanović, iz Kuča. Tek 1910. godine otvorena je novoizgrađena škola na Ruđinom Počivalu, kao središtu Gornjih Bjelica, za svih sedam sela koja njima pripadaju. Danas ova škola nosi ime Miloša Matova Popivode, a pohađa je manje od desetoro đece u sva četiri razreda. Inače, školovanje đece je bilo neredovno i često prekidano prije završena četiri razreda. Đeca su bila neophodna za čuvanje stoke, da bi stariji mogli raditi druge poslove, pa su ih roditelji - naročito žensku đecu - nerado slali u školu. Već između dva svjetska rata i ženska đeca su u većem broju počela pohađati školu.

Cetinje je, kao što je poznato, imalo štampariju još 1493. godine, dakle samo 28 godina poslije Gutenbergovog pronalaska štampe (1455.godine).³² Poznata je kao štamparija Đurđa Crnojevića, a radila je samo nekoliko godina, jer je rat prekinuo ovaj plemeniti prosvetiteljski pokušaj. Sljedeću štampariju nabavio je Njegoš tek 1833. godine. Dakle, prava je ironija sudbine da je poslije četiri stotine godina od kada je radila prva štamparija na Cetinju, gotovo sve stanovništvo bilo nepismeno. kao da je ovom narodu bilo suđeno da stalno živi u ratu i za rat, i da mu ratovanje postane glavno zanimanje, a ratnička vještina osnovno obrazovanje.

Zdravstvena služba u ovim krajevima takođe nije postojala. liječilo se isključivo narodnim ljekovima, pri čemu su vidari i gatare bili glavni "zdravstveni radnici". Do šezdesetih godina 19. vijeka u Crnoj Gori nije bilo školovanog ljekara, ali su ponekad dolazili  ljekari iz Kotora.³³ Narodni ljekovi, trave, melemi i razne metode koje su nadriljekari preporučivali često su bili bez ikakvog dejstva, nekad i vrlo štetni, pa i smrtonosni. Umiralo se od bolesti koje se danas lako liječe: zapaljenja pluća ili krajnika, zapaljenja slijepog crijeva, od stomačnih infekcija, zatim od šarlaha, difterije, raznih dječijih bolesti, ujeda zmije i drugog. Javljale su se i epidemije i "čumne bolesti" kuga, kolera, tifus, kraste, šuga i druge. Rane su liječili raznim melemima, često zagađenim i štetnim. Jedan francuski ljekar, koji je neko vrijeme boravio u Crnoj Gori, u vrijeme knjaza Danila (1852 - 1860), pisao je "U Crnoj Gori je u primitivnom stanju medicina kao i ostalo i stoga u zemlji nema ni jednoga ljekara domoroca... Narodno zdravlje, prema tome, nalazi se u rukama šarlatana, neznalica... koji su nepismeni i prema tome bez ikakvog medicinskog znanja".³⁴ Naročito su stradala đeca, pogotovo odojčad, a česte su žrtve bile i porodilje. Na primjer u matičnu knjigu umrlih od 1867. do 1871. godine u Bjelicama je upisano 79 umrlih osoba, od čega 33 đece do 3 godine starosti, i to 18-toro u prvoj i 12-toro u drugoj godini života. Broj umrle đece do 3 godine starosti čini 43% svih umrlih. Zapanjuje podatak koji se nalazi u ovoj knjizi, da je od 12. jula 1868. do 30. maja 1869. godine, a to znači za 10 i po mjeseci, u Bjelicama upisano 12-toro umrle đece u prvoj i drugoj godini života, što je predstavljalo pravi pomor.³⁵ Treba pri tom imati u vidu da đeca koja su umirala ubrzo poslije porođaja nijesu krštavana, pa prema tome ni upisivana u knjigu, što znači da je broj umrle đece bio još veći.

I zbog toga, kao i zbog pogibija u šestim ratovima, natalitet je bio slab. O slabom priraštaju stanovništva ilustrativno govori primjer Lješeva Stupa u kojem za 460 godina, od kada se pominje u pisanim izvorima (1521), još nikada nije bilo više od 23 domaćinstva. Toliko ih je bilo samo u jednom relativno kratkom periodu pred Balkanske ratove, i više nikada nije dostignut taj broj.

Lješevostupci su se od davnina sahranjivali u Predišu, na groblju kod crkve Cv. Đorđija, koje je zajedničko za Prediš, Pejoviće, Malošin Do i Lješev Stup. Kako do Prediša doskoro nije bilo kolskog puta (oko 3km), ta udaljenost i loša pješačka staza sve više su predstavljali problem prilikom sahranjivanja, a naročito u zimskom periodu. To je bio razlog da se Lješevostupci, koji su prije 17-18 godina živjeli u selu, dogovore da osnuju groblje u Lješevom Stupu  - na Bočinoj Glavici. Ta je ideja nastala još prije posljednjeg rata, ali je tek 1967. godine Novak Bojičin (Raslapčević)prvi na tom mjestu napravio grob u koji je sahranio mošti svojih umrlih, koje je prenio iz Metohije. Iza toga počeli su graditi grobnice, i ubrzo ih je podignuto pet. Dogovor kasnije nije dosljedno poštovan, pa se groblje nije dalje širilo, tako da se danas sahranjivanje vrši na dvije strane na starom groblju u Predišu i na novom - u selu.